TRAJANJE ZAUSTAVLJENOG

 „Trajanje zaustavljenog“ Andreje Dujnić izložba je posebne atmosfere; literarne, simboličke, alegorijske....
Glazba je to jedne dionice unutar simfonije. Kompozicijsko rješenje motiva na slici vrlo je jasno ( iznimka su neki pejzaži i motivi duhovne tematike ), toliko jasno i jednostavno da ostavlja dojam tek djelića velikih kompozicija. Njeno je cvijeće, primjerice, onaj mali detalj na nekom flamanskom ili renesansnom triptihu. Detalj otrgnut cjelini kao dokaz zlatnog pravila. S takvom porukom kod Andreja Dujnić cijenimo njenu stilsku dosljednost i nastojanje da uvijek nešto novo donosi, posebice ono plemenito, lijepo, tu nema mjesta za svakodnevne probleme, oblikovane u neke čudne predodžbe.
Stoga ne čude oni koji u njenim temama vide slikarstvo prošlih godina ( i stoljeća ) danas preplavljeno promijenjenim zahtjevima publike.Ipak, ostaje tvrdnja da motivi cvijeća, mrtve prirode i krajolika ne podliježu pomodarskim zahtjevima slikarstva.
Ova mlada autorica iznimnoga dara posreduje svojim slikama bujnost asocijacija i misli, zadovoljstvo životom i težnju za dovršenjem onoga što je oko nas ( možda ) nedovršeno. Upućuje nam kontrolirani, ukroćeni instinkt. Njezina škola inspirirana svakodnevicom postupa sa svjetlom na poznati način koji se koristi još od 16. st. Svjetlo ne mora nužno padati odozgo kao dar. Izvor je smješten u samom motivu koji autorica želi naglasiti, najveće svjetline nalaze se nekako u središtu. Okolina motiva obrađena je česticama boje koje uglavnom ne emitiraju svjetlost. Tom suprotstavljenošću različitih površina potencira Andreja svoj stereotip svjetla i sjene. Odnos tamnog i svijetlog veći je u korist prvog i oku koje se nalazi između izvora svjetlosti i pozadine, ne ostavlja puno mogućnosti za reljefnost, dubinu. Nju postiže uglavnom na pejzažima gdje od svjetlosti i tame postiže zelenilo i sivilo uzduha i vode. Andrejina svjetlost je neprozirna, svjetlost stakla ili kristala, a oni proizvode dojam čvrstoće i čistoće. Bjelina kao da je izložena izravnoj svjetlosti ( Kraj ogledala, Bijele ruže ), zelena i plava pojačavaju se u polusjenama, žutina nikad nije izložena jakoj svjetlosti. Ono što je kod Andreje Dujnić najrječitije jest bjelina – najljepša između svjetlosti i tame.
Autoričin crtež preuzima duh i karakter čvrste realistične metode pretpostavljajući je uvijek ekspresivnosti. Njezine linije nisu nesigurne, već jasne i opore, u službi su „uljepšanog realizma“ koji se može činiti kao dopadljiva idealizacija ( Jesenska košara na starom stolcu ).Navještelje Kristova rođenja i Pobjeda po Gospodinu slike su sakralnih motiva koje imaju posebno mjesto u slikarskom opusu Andreja Dujnić. Posebna je njihova srebrna i bakrena suhoća, mirna paleta kontrastnog i raspoloženje koje se postiže formalnim, stilskim i ikonografskim elementima, općenito karakterističnim za prikaz Kristove pobjede.
Otisak svega datog na slikama ove mlade autorice nije „prekapanje“ po nutrini, već je usredotočenost na vlastito osluškivanje koje ona pretače u slikarstvo gdje za nju nema posrtanja.„Trajanje zaustavljenog“ – ciklus je proživljen duboko, služi se prepoznatljivim znakovima i jedan je od onih koje možemo zvati – modernim tradicionalizmom.

   Milena Žic