„ČETIRI GODIŠNJA DOBA“

Kakva su godišnja doba Andreje Dujnić?
U odnosu na njene ranije radove, vidljiva je značajna promjena: crtež je slobodniji, kompozicija složenija, paleta suptilnija.
Četiri velika vodoravna formata pogađaju srž krajolika kojeg slika, dominantno vodoravnog i širokog, s teškim i sporim rijekama, polegnutim poljima, ravnim šumama. Taj pejzaž, u kojemu zemlja prevaguje nad nebom, a vertikale koje podižu pogled sasvim su neuobičajene, Andreja traži u njegovoj najdelikatnijoj fazi, u trenutku promjene, tako da su njezina godišnja doba negdje na razmeđi između proljeća i ljeta, ljeta i jeseni. Paleta je pretežno zelena, a mijenja se svjetlo i intenzitet boje. Nadolazeće mijene na prvi pogled jedva su vidljive: naznaka smeđeg lišća u drveću, voda koja gubi ili dobija na bistrini, umor trave ranog ljeta. Možda neko drugo doba godine, a možda samo različito doba dana. Bistro jutro, sparno poslijepodne, sunčano predvečerje. Izuzetak je, naravno, zima, koloristički izazov; snijeg omogućava da se pokaže sva raskoš ne-boja, bijele i crne, na njemu se gradi smrt prirode, ništavilo iz kojeg kreće novi prirodni ciklus, novi slikarski temat.
Na Andrejinim pejzažima nema ljudi, ali su ostali njihovi tragovi. Put koji su za sobom ostavila zaprežna kola, drvena ograda za stoku, djelimično pokošena livada, čamci za ribolov. Idealna je to projekcija prirode u kojoj ne postoje betonski rasvjetni stupovi, golf tereni, plastične boce i  stanice mobilne telefonije. Krajolik Pokuplja, u kojemu slikarica živi, srećom još uvijek dobrim dijelom i izgleda upravo ovako, kao zaštićena slikarska tema. No, Andreja ne slika neki određeni toponim, to je krajolik njezine imaginacije, idilično mjesto koje se vidi samo zatvorenih kapaka, na razmeđi jave i sna. Slika utočište od stvarnosti, mentalnu sliku vlastitog blaženstva.
Jer pejzaž, taj uvijek atraktivan slikarski žanr, uvijek više govori o onom tko ga slika, nego o onome što je naslikano. Što govori o Andreji? Po poetici srodna majstorima romantizma, i jednako melankolična, ona pokušava zalediti sliku svijeta u njegovom najčišćem stanju, iscijeliti oštećeno suglasje između ljudi i prirode, oslanjajući se na davno potisnute panteističke sile.

Slađana Bukovac